"Snovi su moji uhvaceni,
.
Topli osmijeh moj zarobljen,
.
Zaljubljeni pogled izgubljen i
.
okovan u mermeru ponosnom sto
.
Svjedoci o vjecnoj slobodi
.
Duse moje."
.(teta Ljubica – Montreal, maj 2007.)
"Prepoznaces me po cutanju.Vecni ne razgovaraju."
.
pokoj mu dusi :'(
denise, pocivaj u miru.
trudicu se da budem s tobom u 18 sati, dacu ti ruku…..mislim na tebe :(((
u mislima sa tobom i za Denisa
mladi sam ljekar koji je tek na pragu karijere, šokirana sam ovom pričom ali ne i iznenadjena…želim da Vam upuitim samo jednu poruku gosp.Nevenka: molim vas ne mislite da su svi ljekari isti, ima nas koji se borimo na razne načine protiv ovakvih situacija. U našoj profesiji na prvom mjestu mora biti znanje, humanost pa tek onda emocije, naše se greške na žalost skupo plaćaju. Ponavljam nismo svi isti prije svega ljudi a tako ni profesionalci. Želim da Vam dragi bog da snage da sve to izdržite, istjerate pravdu do kraja,dragom Denisu vječni smiraj. Kako kažu Bog sebi bira samo odabrane da mu budu vječni podanici.
Hvala vam svima…
Draga moja “tužna”, znam da nisu svi isti, kako ljudi, tako i profesionalci.
Ima nekoliko vrsnih lekara koje znam, cak i u Tuzli (zamislite!) i uz to su bas pravi LJUDI, no to MENI vise nista ne znaci, svejedno je sad sve… svejedno…
Moja borba za pravdu i obecanje dato mrtvom sinu, jedino je sto me jos odrzava.
Cinjenica da su cak 4 diletanta dozvolila trodnevno gubljenje dragocenog vremena je porazavajuca! Mog Denisa su MUCILI, a njegov organizam se borio, borio…
Za to vreme oni su se igrali doktora, igrali su se sa zivotom mog sina i na kraju ga ubili svojim nemarom, svojom sujetnom oholoscu, svojom drskoscu i diletantizmom. To im nikada necu oprostotiti, ni zaboraviti.
Moram izdrzati, moram imati toliko snage da doprem do pravde za mog Denisa, na bilo koji nacin…moram, moram, zato jos zivim.
🙁
moje saucesce:((
🙁
:((
Znam kako je izgubit nekog :((((