Dobrodošli na moj blog. Ovaj blog posvecujem svom voljenom sinu Denisu koji je zbog pogresne dijagnoze preminuo na Internoj klinici UKC-a Tuzla 25.07.2005. god. u 26-oj godini zivota. "GRESITI JE LJUDSKI, ALI U GRESKAMA USTRAJATI OBELEZJE JE LUDAKA"
Draga Nevenka,
Vrijeme prolazi…a sve ostalo je isto i baš kao u ovom citatu dani prolaze a ja ne znam šta da radim sa njima….
Voli vas
Gordana
“Dan za danom idu,ne staju.Ja ne umem da ih pratim.Svakim danom sam sve dalje od mogucnosti da barem neki spasem.Zao mi je sto ih tek tako razbacujem,gubim.Ali ne znam sta da radim sa njima.Ponekad bas pozelim da sve to zaustavim,da zaspim i da se nikada vise ne probudim.
”Sama sebi robujem”,Violeta Stojanovic
Ja evo evo i do Vašeg bloga nabasah…
Čitajući ove postove, ove pjesme..stegnu se nešto u grlu. I u očima..
Niko kao majka…niko.
Da mogu reći da znam kako Vam je, ne mogu. Ko može?
Ali ljudi su ljudi, duše se dotaknu i kad nemaju nikakvih zajedničkih iskustava.
Zaista mi je žao zbog ovoga što Vam se desilo, a Vaša bol i ljubav se osjete na svakom dijeliću ovog bloga.
I Gordanin slučaj je ostavio izvjestan utisak na mene, sinoć sam dosta njezinih postova pročitala, pa kasnije razmišljala…evo sada i Vaše čitam pa šta se ovo dešava sa doktorima? Pa zar ljudi mogu biti toliko neoprezni?
Može li više iko biti siguran kada predaje svoje ili zdravlje voljene osobe na liječenje u ruke ovakvih doktora?
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
Draga Nevenka,
Vrijeme prolazi…a sve ostalo je isto i baš kao u ovom citatu dani prolaze a ja ne znam šta da radim sa njima….
Voli vas
Gordana
“Dan za danom idu,ne staju.Ja ne umem da ih pratim.Svakim danom sam sve dalje od mogucnosti da barem neki spasem.Zao mi je sto ih tek tako razbacujem,gubim.Ali ne znam sta da radim sa njima.Ponekad bas pozelim da sve to zaustavim,da zaspim i da se nikada vise ne probudim.
”Sama sebi robujem”,Violeta Stojanovic
Draga moja Gordana, upravo tako se i ja osecam…
“Ponekad bas pozelim da sve to zaustavim,da zaspim i da se nikada vise ne probudim.”
Ja evo evo i do Vašeg bloga nabasah…
Čitajući ove postove, ove pjesme..stegnu se nešto u grlu. I u očima..
Niko kao majka…niko.
Da mogu reći da znam kako Vam je, ne mogu. Ko može?
Ali ljudi su ljudi, duše se dotaknu i kad nemaju nikakvih zajedničkih iskustava.
Zaista mi je žao zbog ovoga što Vam se desilo, a Vaša bol i ljubav se osjete na svakom dijeliću ovog bloga.
I Gordanin slučaj je ostavio izvjestan utisak na mene, sinoć sam dosta njezinih postova pročitala, pa kasnije razmišljala…evo sada i Vaše čitam pa šta se ovo dešava sa doktorima? Pa zar ljudi mogu biti toliko neoprezni?
Može li više iko biti siguran kada predaje svoje ili zdravlje voljene osobe na liječenje u ruke ovakvih doktora?