“Svi oni, koji traze nesto vazno, nesto dragoceno, nesto sto su davno izgubili, koracaju na isti nacin. Poznacete ih po tome sto ih na ulici nista drugo ne zanima: samo gledaju ispred sebe, samo gledaju i traze, traze…” (Momo Kapor)
Sine moj…
Trazim Te medju zvezdama, trazim Te u snovima, trazim Te u mislima…
Trazim Te u svakom trenu, na svakom mestu, u svakoj senci…
Trazim Te, mada znam da Te nikada vise necu naci…
Osim jednom… i zauvek…
“NEMA TE
Opet sam te tražila
u nekim mračnim sobama
gdje tutnje tuđe prošlosti
U nekim drugim ljudima
koji ti ni po čemu ne sliče…
Tvoja tišina
piše duga pisma
i tvoja odsutnost
nema svoje ime…
Sa druge strane razuma
još uvijek dolutaš
sanjiv i djetinjasto zanesen
nekim tako običnim stvarima…
Ostaviš otiske prstiju
Da ne zaboravim
i nikad sebi ne oprostim
što te sa svakim jutrom
opet izgubim
Tebe koji si dan
i noć
i onaj san
koji se čeka
životima uzastopno…” (Marijana Vukčević)
Tražimo ih svaki dan, svaki tren…svugdje i u svemu i tražit ćemo ih uvijek i zauvijek…Nalazimo ih u snovima, mislima i srcima…tu su uvijek i zauvijek…